Pohvaljena za kratku priču o Domovinskom ratu.

Učenica Marija Čokrlić (4. c) pisano je pohvaljena za svoju kratku priču Zenge nakon Javnog poziva za dodjelu nagrade za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola koji je uputilo Ministarstvo hrvatskih branitelja.

Zenge

Rođene smo u Borovu davnih tisuću devedeset i devetih, po namjeni obuća smo za američke pustoši, a u stvarnosti ratne smo čizme te ako nas obujete, možemo vam postati smrtna presuda ako ste se našli s nama na nogama na krivome mjestu u krivo vrijeme.
Žute čizme, Kanađanke, zenge.
Naša zadnja isporuka bila je za Ameriku, ali nikada nije došla do svoga cilja, ili možemo reći da je cilj promijenio lokaciju i značenje.
Bilo je to davno ili možda tek jučer, kada smo čuvale i grijale nečije noge, umjesto čekale trunući u ovom prašnjavom, zaboravljenom ormaru.
Gazile smo po gustom blatu, po neravnom šljunku, po mrtvom mesu. U borbi za život ponekad nema mjesta dostojanstvu pokojnih, kada na polju nema mjesta koje nije zatrpano pokojnima. U ledenoj kišnoj jeseni razlika između ukočenih mišića i smrznutog tla pod đonom žutih čizmica gotovo je neprimjetna. Gotovo.
Krv neprijatelja, krv ranjenih i krv žuljeva, sve postaje isto i boja noge koje nosimo iznutra i izvana. Žuta se polako pretvara u zahrđalu smeđu, zahrđalu od upijenih života i krasta. 
I dalje smo zenge, prljave i trošne, ali ponosne, na suhim nogama vojnika Zbora narodne garde. Čizme nad čizmama, namijenjene za elitne vojnike, a kasnije i za svakoga kome trebaju suhe noge. Sve same riječi hvale za nas, ali tko visoko leti, nisko pada. Postajemo dvosjekli mač, tako udobno smrtonosne.
U koloni zarobljenika više se ne gleda u lica nego mnogo niže, u obuću. Žute čizmice donose poseban tretman, bez daljnjih pitanja. Nije bitno tko si, što si, koliki si, bitno je da imaš zenge. Batine, iživljavanje, horor, nema blažih riječi za ono što podnosimo. Sav njihov bijes slio se u jednu točku pri čemu nije bitno je li nositelj kriv, bitno je da je da su mu noge zaštićene onime što je postalo simbol protivnika.
Imaš ih kada te nađu? Nećeš više imati prostora na svojoj koži koji nije komplementarne boje čizmicama. Sve je veći broj onih koje su završile na ukočenim ledenim nogama bez obzira na svoju kvalitetu. Ne možemo ugrijati mrtvo meso ma koliko kvalitetne jesmo.
Kada se svega sjetimo, možda je mir prašnjavog ormara ipak bolja opcija.

Pjesma Raspadam se bit će objavljena u zborniku Po(e)zitive!

Natječaj za najbolji pjesnički rad učenika srednjih škola u Republici Hrvatskoj koji raspisuje Škola za grafiku, dizajn i medijsku produkciju ove godine inspiriran je prikazom i doživljajem tijela u poeziji. Marijin rad ušao je u 20 najboljih koji će biti objavljeni u zborniku!

Raspadam se, dobro

Ležim.
Na podu,
zemlji.
Osjećam kako se mahovina polagano grije od topline mog tijela.
Iako sam svjesna da je toplina ta koja prelazi s jednog tijela na drugo, imam osjećaj da mi se
ta vlažna hladnoća uvlači u kosti.

Dobro.
Nek se smrznem.

Nadam se da će mi mraz pojesti prste, možda me, ako budem imala tu čast, ukrasi svojim
oštrim viticama.
Rekla bih nešto poetično, kao: kako su zvijezde danas divne.
Ali ja ih ne vidim, nebo su progutale krošnje.
Možda bih i vidjela zvijezde kroz procijepe opadajućeg lišća, da mi oči nisu zamućene
suzama.
Barem mislim da su suze, možda samo ludim.

Dobro.
Umorna
tako umorna.

Nadam se da ću struniti brzo, kosti se osjećaju tako skučeno u ovom mesu, i one žele osjetiti
kišu i šumski povjetarac.
Možda meko tkivo postane nova podloga gljivama, možda moje kosti na okupu ne budu više
držali ligamenti nego hife.
Možda jednostavno postanem nečiji smrznuti obrok, ili pak prava gozba šestonožnim
strvinarima.
Dođite i jedite koliko vam duša hoće!
Moje misli gotovo me nasmijavaju, izgleda da još nisam gotova s obzirom da se mogu
smiješiti.

Dobro.
Raspadanje i nije tako žalostan događaj.

Nadam se da će životinje odnijeti zube, ne želim biti nađena, biti prepoznata.
Zubić vila bit će presretna iako mi kutnjaci imaju pokoju plombu.
Ali ne gleda se poklonjenom konju u zube, ili, u ovom slučaju budućem lešu.
Možda jednostavno postanu bijeli krhki kamenčići.
Krckajući pod tuđim stopama, tonući u blato, gnojeći travu fosforom.

Dobro.
Čast mi je biti plodna.

Ne osjećam mahovinu, topline moga tijela više nema.
Iako sam svjesna da je toplina energija koja ne može nestati, mislim da je isparila u ništavilo,
zadnjeg komadića mene više nema.
Ležim.
Na podu,
zemlji.

Čestitke učenici i mentorici Kristini Lešić, prof.